Mihailovo zaveštanje

Novica Savić

Autor:

Novinar RTS-a, šef dopisništva u Požarevcu. Autor brojnih Tv reportaža, dokumentarnih filmova i emisija. Dobitnik velikog broja nagrada. Predaje TV reportažu u školi novinarstva UNS-a.

Moja je Srbija crni majdan iz koga samo nevolja, nesloga i nerad izlaze.

Pri tom Srbi sve ono najbolje što imaju, niti paze, niti čuvaju.

Prošlost svoju dobro ne poznaju, o budućnosti malo misle.

Plan i organizacija su im reči nepoznate, radnici su slabi a vernici po dužnosti”

           Knez Mihailo Obrenović

Vek i po od ovog “skeniranja” Srba i Srbije, teško da se kneževom, gotovo surovom opisu naroda koji mu je “zapao” da njime upravlja, može šta zameriti ili oduzeti.

Knez Mihailo Obrenović, za vreme svoje druge vladavine, od 1860. do 1868. godine, želeći da raskine sa tradicijom svog oca, Kneza Miloša Obrenovića, koja se uglavnom oslanjala na turski državni i administrativni model, prihvatio se, ispostaviće se po njega, kobnog poduhvata da Srbiju uvede u tadašnji moderan svet.

Od samog početka Mihailo je nailazio na otpore, odnosno na ono što je u navedenom zapisu tako precizno opisao. Narod,naviknut na Miloša i njegovu vladavinu, nije ga razumeo smatrajući da se otuđio, jer je, uspostavivši pravi evropski dvor i dvorsku etikeciju, odbijao da se meša u razne seoske sporove oko međa i zabrana i prima zavađene strane, kao njegovotac.

Tadašnji Omladinski pokret, optuživao ga je za apsolutizam i kukavičluk,jer je odbijao da uđe u rat sa Turskom, smatrajući pravilno da još nije vreme za to i znajući realnu snagu Srbije, koja u to vreme nije čak ni imala pravu vojsku, već “narodnu”, sastavljenu uglavnom od seljaka, koji su oružje držali kod kuće i odazivali se po potrebi.

Onu modernu, “stajaću vojsku” koja će se proslaviti u Balkanskim ratovima i Prvom svetskom ratu, tek će ustrojiti njegov naslednik na srpskom tronu Kralj Milan Obrenović, ali i on uz teške muke, gušeći u krvi “Timočku bunu”.

Ipak, što nije uspeo ratom, Mihailo je uspeo veštom diplomatijom. Pozicionirajući Srbiju kao “Jugoslovenski Pijemont” sklopio je ugovore sa Crnom Gorom, Rumunijom i Grčkom o zajedničkom delovanju na Balkanu. U srpskim gradovima turske vojne posade zamenile su srpske, što je bilo konačno oslobođenje Srbije od turske uprave. Vladajući kao “prosvećeni despot” sa devizom “Zakon je najviša volja u Srbiji”,

Mihailo je uporno i temeljno, u duhu svog evropskog obrazovanja, gradio modernu Srbiju. Ustanovljen je Ministarski savet, kao Vlada, donet je zakon o Narodnoj skupštini, koja je, doduše bila savetodavno telo, ali su tada udareni temelji parlamentarizma. Kao obrazovan čovek, smatrao je kulturu izuzetno važnom za prosvećivanje naroda, te je podigao i Narodno pozorište...

A, onda su ga 1868. godine zaustavili zaverenički kuršumi u Košutnjaku.

Zašto sam ovu kolumnu posvetio baš Knezu Mihailu Obrenoviću ?

Zbog onih njegovih rečenica na početku ovog teksta; Jesmo li, vek i po kasnije, složniji i radniji ? Znamo li više o svojoj prošlosti ? Mislimo li o budućnosti ? Čuvamo li i pazimo ono što imamo ? I zašto i danas svakoga ko nešto u Srbiji želi da promeni, saplićemo, napadamo, opanjkavamo, rušimo....Koliko Mihaila Obenovića nam je potrebno i dovoljno, braćo Srbi ? Imamo li ih u izobilju, pa ih tako lako bagatelišemo ? Odgovorite sami sebi. Mihailo je znao odgovore, ali vam se nisu svideli.

P.S. 29. maja 2018. godine navršiće se tačno sto pedeset godina od tragične smrti Kneza Mihaila Obrenovića.

 U Požarevcu, gradu u kome je mladi knez rastao i školovao se, nema ni jedne ulice sa njegovim imenom.

Red je da mu se mi Požarevljani makar na taj način odužimo.

0 komentar(a)

Vaš komentar

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su osnačena *

To Top